No, međutim, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke. Mame nisu htjele da im djeca budu tužna i  zato je svaka mama u tom selu stavila u čizmicu ono što je imala u kući. Kako su bili siromašni to su bile jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. Djeca su se probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka, a slatkiši su ih razveselili.

          Tako smo i mi u našem malom selu pokraj šume vrijedno očistili čizmice i ukrasili cijelu svoju školu kako bi se Nikola što ugodnije osjećao u njoj. Tijekom nastave svaki šum u školi smo povezivali sa dolaskom svetog Nikole. Nastavni sati su prolazili a Nikole nije bilo. Pred kraj nastave u dogovoru sa učiteljicama smo odlučili potražiti Nikolu u školi. Iznenadili smo se kada smo vidjeli darove u holu čiji je trag vodio prema gornjem katu. Ushićeni, otrčali smo na kat i vidjeli Nikolu i Krampusa  kako pospano zijevaju. Rekli su nam da su od svježeg šumskog zraka  malo odrijemali u toplini naše škole. Onako pospane poveli smo ih u hol škole gdje je Nikola uz pomoć svog vrijednog Krampusa podijelio darove i zlatne šibe svoj djeci Saborskog.

Učiteljica Danijela Matijević Šimić